foto: mc.rsSvjetska privreda po svemu sudeći ulazi u recesiju. Kina, Japan, Evropska unija, pa i Sjedinjene Države sva je prilika, ako je vjerovati berzama u svakom slučaju, ne mogu da izbjegnu pad privredne aktivnosti.
Nije u ovom času jasno koliki će on biti i koliko će dugo potrajati ovo, u osnovi, vanredno stanje. Možda je zanimljivo uporediti ovu očekivanu recesiju s finansijskom krizom iz 2008-2009.
Prva razlika, koja je od najvećeg značaja, jeste da je sadašnji udar na privrednu aktivnost spoljašnji. Prirodna je nepogoda, da se tako izrazim. Finansijska kriza bila je uzrokovana unutrašnjim poremećajima, nesolventnošću bankarskog sistema, pojednostavljeno rečeno.
Uslijed toga, i to je druga razlika, mada je u oba slučaja došlo, odnosno doći će do prekida u međunarodnoj trgovini, i onda i do pada industrijske proizvodnje i, konačno, do trajnijeg pada ulaganja, sada bi trebalo da oporavak bude relativno brz, čim se epidemija stavi pod kontrolu ili se naprosto okonča.
Drukčije rečeno, krize kao što je bila finansijska dovode do trajnog gubitka proizvodnje i dohotka čak i ako ne dođe, kao što jeste, do usporavanja privrednog rasta. Uzmimo da je prije krize nivo bio sto, a rast, recimo, četiri odsto, poslije krize nivo je, recimo, 90, pa je trajno manji čak i ako se obnovi rast od četiri odsto – manji nego što bi bio da nije bilo krize. Bilo bi potrebno da se poslije krize rast ubrza kako bi se povratilo izgubljeno.
Sadašnja kriza bi trebalo da dovede do oporavka koji bi bio dovoljno brz da bi privreda, svjetska i svake zemlje koja je kroz nju prošla, trebalo dakle da se vrati na pretkrizni nivo i trend rasta. Što duže traje, naravno, svakojake druge stvari bi mogle da se dogode, pa da do oporavka ne dođe ili može čak da se izazove neka nova finansijska ili trgovačka kriza. Da je to moguće, vidi se iz sukoba, prije svega između Saudijske Arabije i Rusije oko kontrole tržišta naftom. Svakojaki sukobi, privredni i politički, mogući su ukoliko se okolnosti ne normalizuju. Ali pod pretpostavkom da ovih unutrašnjih uzroka dodatnih kriza ne bude ili se budu mogli kontrolisati, ovo je prolazna kriza i stoga će i recesije do kojih će doći biti prolazne.
Ključna je, po mom mišljenju, treća razlika. Naime, u svakoj krizi se postavlja pitanje odgovornosti, kako za eventualni nastanak krize tako i za upravljanje njome. Odgovornost ima više oblika, posebno po tome kako se može ustanoviti i sprovesti. U načelu, krize izazvane privrednim ili političkim ponašanjem trebalo bi da imaju jasan način da se utvrdi ko je za šta i koliko odgovoran. Nasuprot tome, u načelu, niko nije odgovoran za prirodne nepogode, odnosno za štetu koje ono nanose. Na neki način, sreća dijeli i dobro i zlo.
U stvarnosti, stvari stoje gotovo u potpunosti suprotno. Kao što se vidjelo na primjeru finansijske krize, odgovorni su uglavnom bili poznati, ali su u najvećoj mjeri izbjegli da odgovaraju. Mada je to bila kriza izazvana pogrešnim finansijskim i političkim odlukama, raspodjela štete išla je gotovo u potpunosti u skladu sa srećom, odnosno nesrećom, gdje je nemali uticaj imalo to ko je šta imao i ko je kojom moći raspolagao. Mogu se možda političke posljedice, neposredne i one naknadne, vezati za finansijsku krizu, ali to nije sasvim jasno. U svakom slučaju, vlade koje su smijenjene ili su izgubile izbore ne bi mogle da se smatraju neposredno odgovornim za samu krizu. A neke koje su produbile samu krizu ili su odložile oporavak zapravo su nagrađene opstankom na vlasti ili reizborom.
Za razliku od finansijske krize, teško je očekivati da će ovoga puta izostati politička odgovornost za posljedice krize i recesije. Jer, države i vlasti postoje upravo da bi građani bili bezbjedni i od prirodnih nepogoda. Tako da je neminovno da će se vlasti u mnogim zemljama suočiti s pitanjem da li su učinile sve kako do epidemije ne bi došlo i bar da posljedice ne budu tolike i tako negativne. Koliko se može vidjeti, u mnogim zemljama se to pitanje već postavlja, a sve je, čini se, još uvijek na samom početku.
Od važnijih slučajeva potrebno je razmišljati o političkim posljedicama eventualne recesije u Kini, posebno ukoliko oporavak ne bude očekivano brz i sveobuhvatan. Mi ne znamo kako funkcioniše sistem političke odgovornosti u toj zemlji, ali on svakako postoji, formalno ili neformalno.
Mnogo je predvidljivije da će američke vlasti biti suočene s nezadovoljstvom glasača na izborima u novembru ukoliko se stvari ne stave pod kontrolu. Problem je, i to je posljednja razlika s finansijskom krizom, što mjere koje mogu da pomognu privredni oporavak nisu dostupne. Dok su i monetarna i fiskalna politika mogle relativno efikasno da reaguju na uklanjanje posljedica finansijske krize, bar u načelu, one su uglavnom nemoćne u ovom slučaju, bar dok nepogoda traje. Kasnije, naravno, može se mnogo učiniti.
Ključno će, dakle, biti pitanje političke odgovornosti. Jer, dok glasačima ne mora da bude jasno koga da pozovu na odgovornost za finansijsku krizu, za eventualno nezadovoljstvo upravljanjem epidemijom odgovornost će nedvosmisleno pasti na vlasti. Tako da bi trebalo očekivati političke promjene ako se epidemija oduži.
Izvor: Novimagazin.rs